U kolikoj je mjeri Gustave Flaubert bio katolikom?
9. svibnja 2025.
Dvjestota obljetnica rođenja Gustavea Flauberta u prosincu 2021. godine bila je podsjetnik na stalnu važnost francuskog romanopisca kao pisca koji se bavio iznimno religioznim temama. Flaubert je stvarao djela koja odražavaju stalnu potragu za duhovnim značenjem, uključujući romane „Gospođa Bovary” (1857.), „Iskušenje svetog Antuna” (1874.); i „Tri pripovijetke” (1877.), koje se sastoje od kratkih priča o sv. Julijanu Hospitalcu, svetom Ivanu Krstitelju, i sluškinji koja štuje papigu ljubimca, koju povezuje s Duhom Svetim.
Njegovi ponekad sardonični portreti seoskog svećenstva, osobito u „Gospođi Bovary”, zabrinjavali su čitatelje ranijih generacija, poput njegove preciznosti u navođenju itekako stvarnih slabosti njegovih likova. Čak se i danas stručnjaci ne slažu oko značenja Flaubertova neprestanog hvatanja u koštac s katoličkom poviješću i paradigmama, iako je autorov vlastiti um bio jasan po tom pitanju.
Flaubert je svoj katolicizam vidio kao jedinstveni oblik asketizma, povezan s njegovim pozivom pisca. Posvećenost svom zanatu s punim radnim vremenom bila je poziv, kao što je 1853. dao naslutiti u pismu Louise Colet, kolegici književnici i bivšoj ljubavnici: „Ti sama voliš postojanje! Ti si poganka i južnjakinja, poštuješ strasti i žudiš za srećom. […] Ali ja mrzim život [osjetilâ]. Ja sam katolik.”
Izjavom „Ja sam katolik” („Je suis un catholique”) Flaubert se svrstao u katoličku društvenu zajednicu, a ne samo iskazao vjersku pripadnost. Čitatelji su uspoređivali Flaubertovu predanost književnom radu s posvećenošću redovnika, isposnika ili čak stilita, vrste kršćanskog asketa, koji je živio na stupovima u ranim danima Bizantskog Carstva, poput Simeona Stilita starijeg.
Takve se usporedbe danas mogu činiti pretjeranima, ali strogi katolički kritičari – od Charlesa Du Bosa do Françoisa Mauriaca – redovito su ga zazivali u kontekstu svetaca. Godine 1930. Mauriac je Flauberta usporedio sa svetom Terezijom iz Lisieuxa. Obojica su pisaca, sugerirao je Mauriac, dijelila zadovoljstvo u pobožnostima koje, kako je napisala sv. Terezija, „izazivaju suze boli koje teku, a za koje se može činiti da su uzrokovane nekom strašću”.
Književni povjesničar Albert Thibaudet, pišući 1922., nazvao je „Gospođu Bovary” „jednako jansenističkom kao Racineova ‘Fedra’”, misleći na teološki pokret unutar francuskog katolicizma koji je naglašavao istočni grijeh, potrebu za božanskom milošću i predestinaciju. Jansenisti, kojima su se suprotstavljali isusovci, a među koje se ubrajao i dramatičar iz 17. stoljeća Jean Racine, tvrdili su da slijede učenja svetog Augustina.
Umjesto da se poistovjećuje s jansenistima, Flaubert je pronašao srodstvo s mučenikom svetim Polikarpom, kršćanskim biskupom Smirne. Dok se borio s mnoštvom svakodnevnih smetnji, također je osjećao bliskost sa svetim Antunom Velikim, poznatim kao „otac svih redovnika”. Doista, umjesto apokrifne fraze „Gospođa Bovary sam ja”, Flaubert bi mogao opravdanije ustvrditi, „Sveti Antun sam ja”.
Potpisujući pisma prijateljima imenom svetog Polikarpa kao prototipa svete osobe koja se osjećala otuđenom od svog vremena, Flaubert je Polikarpa smatrao svojim svecem zaštitnikom. U Flaubertovoj dramatičnoj poemi u prozi, „Iskušenje svetog Antuna”, inspiriranoj slikom koju je vidio u Genovi, likovi se suočavaju s protagonistom, pokušavajući ga odvratiti od redovničke samoće kao oblika štovanja Boga. Baš kao što je svetac bio namamljen obećanjima o ispunjenim apetitima požude, pohlepe i drugih grijeha, Flaubert je smatrao da se u svojoj estetskoj potrazi nosi s mnogim smetnjama – kako onim gadnim, tako i svakodnevnim.
Godine 1857. Flaubert je pisao prijateljici: „Više me privlači religija nego bilo što drugo. Mislim na sve religije, ne na jednu više od druge. Smatram da je svaka konkretna dogma odbojna, ali smatram da su stvorene najprirodnijim i najpoetičnijim emocijama čovječanstva.”
Suprotstavljena kritička mišljenja
Suvremeni recenzenti nisu uvijek razumjeli ovu razliku. Godine 1857. L’Univers, vodeći katolički časopis, recenzirao je „Gospođu Bovary”, i ustvrdio da je Flaubert među onim piscima koji „intervenciju policije i pravosuđa čine još bitnijom” jer je njihov utjecaj na čitateljsku publiku „nužno katastrofalan”.
Protiv „Gospođe Bovary” pokrenut je građanski sudski postupak kao protiv bezobrazne priče o ženi preljubnici koja se ne kaje. Flaubert je dobio to suđenje, ali je imao manje sreće 1864., kada su dva njegova romana, „ Gospođa Bovary” i „Salammbô”, stavljena na vatikanski Indeks zabranjenih knjiga. Tamo su ostali sve dok 1966. Indeks nije ukinuo papa Pavao VI. kao protivan duhu slobode istraživanja što ga je zagovarao Drugi vatikanski sabor.
Do ove cenzure možda ne bi došlo da nije bilo ključne uloge koju je odigrao Jacques Baillès, koji je prethodno služio kao biskup Luçona, općine u departmanu Vendée, u zapadnoj Francuskoj. Kako bi opravdao zabranu romana, Baillès je naveo jedan odlomak u kojem gradski ljekarnik, prikazan kao pokvaren i glup, kritizira lokalno svećenstvo, kao da su njegovi osjećaji autorovi, i namijenjeni općenitoj primjeni.
Baillès je zaključio da je roman pogazio „religiju i moral, sve što je pravedno i dobro, na najodvratniji način”. Sâm Baillès znao je pretjerivati, i bio je poznat u svojim župama i u Vatikanu po svojoj tvrdoglavoj, neumoljivoj revnosti. Po uzoru na svetog Karla Boromejskog, vođu Protureformacije poznatog po progonu vjerskih disidenata, Baillès se često sukobljavao s civilnim vlastima. Odbio je dopustiti da protestant bude pokopan na katoličkom groblju u Luçonu, i blokirao je zapošljavanje profesora filozofije u srednjoj školi jer je dotični bio židov.
Umoran od stalnih sukoba povezanih s Baillèsom, Vatikan ga je prisilio da podnese ostavku na mjesto biskupa i preseli se u Rim, gdje je dodijeljen sudu Indeksa zabranjenih knjiga. Tamo će, kako se nadalo, učiniti manje štete „crkvenim interesima”, prema jednom ministru u vladi. Doista, Baillès je marljivo sudjelovao u zabrani kompletnih djela Stendhala, Balzaca i George Sand, kao i nekoliko romana Victora Hugoa.
Nakon što su prestižni katolički pisci poput Mauriaca i Du Bosa hvalili Flauberta, kontinuirana prisutnost „Gospođe Bovary” na Indeksu postala je pomalo iritantna, kao što je M. Joseph Costelloe, DI, implicirao u studenom 1960. godine:
„Motiv osude može se pronaći u samoj priči: Emma Bovary, ‘junakinja’ priče, promiskuitetna je, i osobne probleme u konačnici rješava uzimanjem arsena. U društvu u kojem je razvod bio iznimno neuobičajen, neskriveno ponašanje Emme i njezinih ljubavnika moralo je biti zabrinjavajuće. S druge strane, ovo se može reći za knjigu: Flaubert sigurno ne ostavlja dojam da odobrava postupke svoje glavne junakinje. Različiti preljubi opisani su s taktom i bez naročitih detalja – barem prema modernim standardima – a iz cijele stvari može se izvući dobra pouka – preljub može biti jednako banalan kao i bračna sreća, a ljubav bez časti može dovesti samo do razočaranja i očaja. Ovo je knjiga koja ne bi uznemirila prosječnu odraslu osobu dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Državama, i to je knjiga koju bi se moglo ukloniti iz Indeksa zabranjenih knjiga, kada, i ako, on bude revidiran.”
U suprotnosti s ovom nevoljkom pohvalom gorljivo je divljenje Georgea A. Willenbrinka, C.F.X., koji je 1976. objavio studiju o Flaubertovom „Jednostavnom srcu”. Analiza brata Willenbrinka odbacila je recentnije kritičko tumačenje da je miješanje igračke-papige i Duha Svetoga na samrtnoj postelji kućne pomoćnice Félicité trebala biti gruba podrugljivost:
„Sasvim je jasno da je [Flaubert] ozbiljno mislio na Félicité, na njezine vrline, na njezinu viziju – i nije mislio da ih treba shvatiti u ironičnom smislu. […] Teško mi je razumjeti kako netko može pročitati ‘Jednostavno srce’ do kraja te i dalje tvrditi da je papiga ironičan simbol. U priči ima ironije, ali ne protiv vjere ili Crkve – prije svega zato što je Félicitéina vjera slobodna od dogmi. […] Naravno, radi se o vjerskoj izjavi.”
Konačna, nepotpuna izjava
To je također bilo posve jasno u „Bouvardu i Pécuchetu”, Flaubertovom posthumno objavljenom romanu, u kojem dva pariška pisara posrću kroz mnoge sfere ljudskih nastojanja, uključujući i religiju.
Analitičari modernizma, poput kritičara i obraćenika na katoličanstvo Hugha Kennera u djelu „Flaubert, Joyce i Beckett: Stoički komičari” (1962.), uživali su u suhoparnoj duhovitosti kojom Flaubert opisuje Bouvarda i Pécucheta. Još ranije, 1930., François Mauriac izrazio je užasnutost što je Flaubertova konačna poruka prenesena preko „dva imbecila koje je [Flaubertov] genij učinio besmrtnima”.
U „Bouvardu” nije bio na djelu samo genij, nego i marljivost. Autorovo uobičajeno oslanjanje na istraživanje i popratnu literaturu postalo je još temeljitije. Kako bi napisao detaljno poglavlje o religiji, Flaubert je proučio i komentirao nekoliko desetaka djela katoličke pobožnosti, tražeći živopisne opise iz vjerskih priručnika, a izbjegavao je mistične govore. Tragao je za onim što je nazivao primljenim idejama, ili zapažanjima toliko banalnima da su fascinantna, i donekle ih je pronašao.
Kao što je obavijestio ruskog pisca Ivana Turgenjeva u studenom 1879.: „Natrpavam se pobožnom literaturom!” Mjesec dana ranije, priznao je drugom prijatelju da je zauzet „čitanjem gluposti, ili bolje rečeno, zaglupljujućih [stupidifiantes] stvari”.
Flaubert je s odobravanjem zamijetio takve romaneskne detalje kao što je opis kod jednog pisca Julijana Otpadnika, rimskog cara, da se dotični „ponosi” ušima u svojoj bradi. Također je zabilježio iziritirane komentare vjerskih autoriteta poput francuskog biskupa Louisa Gastona de Ségura, koji je organizirao prvi službeni euharistijski kongres u Lilleu, koji je odobrio papa Lav XIII. Biskup de Ségur napisao je da „vrline protestanata postoje, unatoč njihovom protestantizmu” zato što su „u stvarnosti [protestanti] katolici – oni pripadaju Crkvi”.
Samo se jednom u svojim marginalijama Flaubert doima očito nepravednim, kad optužuje biskupa Louisa Gastona de Ségura da laže o tome da se Isusov duh odvojio od njegova tijela i sišao u srce zemlje. Biskup je zacijelo samo parafrazirao predviđanje u Mt 12,40 da „kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći”.
Flauberta su zaintrigirala i previše ljudska priznanja crkvenih dužnosnika, kao kad je biskup Jean-Pierre Camus u memoarima o svetom Franji Saleškom priznao da je špijunirao svog pobožnog gosta kad god bi sveti Franjo boravio u njegovu domu. Flaubert je ovom izvještaju dodao opasku na rubu stranice: „Ljepote Crkve”.
Još jedan autoritet čije su se riječi rado prenosile bila je misionarka Camille Daux iz Toulousea, koja je ispričala priču koju je Flaubert dvostruko kategorizirao kao jednu od „ljepota religije”, kao i „nebeske kazne za bezbožnike”. Prema legendi, slobodoumni mislilac u blizini Reimsa u sjeveroistočnoj Francuskoj nazvao je svog psa Bog, a pas je dotaknuo okidač čovjekove puške šapom, usmrtivši svog vlasnika.
Beskompromisan književni majstor
Flaubertova gorljivo detaljna, nepopustljiva procjena teoloških rasprava zaslužila je poštovanje generacija katoličkih pisaca. Među njima je bio José Martí, kubanski revolucionar, pjesnik i novinar iz 19. stoljeća, kojeg je papa Franjo pohvalio u poruci međunarodnoj konferenciji o svjetskoj ravnoteži u Havani u siječnju 2019. Papa je podsjetio nazočne da je tijekom posjeta Kubi 1998. sveti Ivan Pavao II. opisao Martíja kao „čovjeka svjetla”.
U srpnju 1880. u The New York Sunu, Martí je među prvima napisao recenziju „Bouvarda i Pécucheta”, čak i prije datuma objavljivanja. Martí je netočno tvrdio da je Flaubert završio svoj posljednji, nedovršeni roman neposredno prije nego što je umro za svojim stolom: „Sjedeći poput Turčina, [Flaubert] je preispitivao svoje rečenice, mijenjajući ih, analizirajući i skraćujući ih. Nije bilo nejasnoća.”
Osim ove apsolutne jasnoće, Martí je Flaubertu pripisao očinski odnos s njegovim djelima, pa kada bi Flaubert revidirao i usavršio svoje pisanje, Martí je primijetio: „Dobar je otac onaj koji kori svog sina.” Pritom je pokojni Flaubert koristio pero kao instrument „koji reže, biče i ranjava da bi što bolje izliječio”.
Ovim vrlo aluzivnim metaforama, Martí je rekao nešto slično Mauriacovoj zabrinutosti desetljećima kasnije – da je Flaubert svojim umijećem možda istisnuo Boga. Za Mauriaca je ova „ozbiljna mana” značila da – iako je Flaubert pokazivao kršćanske vrline, uključujući sklonost za samoću i nevezanost – nedostajala mu je bitna kvaliteta osjećaja milosrđa.
Ta vrlina – koja se prema Mauriacovu mišljenju očituje u romanima George Eliot, Lava Nikolajeviča Tolstoja i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog – u konačnici je nedostajala Flaubertovim nemilosrdnim prikazima. Ali desetljećima kasnije, Mauriac će revidirati ta mišljenja. U predgovoru knjige Henrija Guillemina iz 1963. priznao je da se Flaubertova cjeloživotna posvećenost lijepom pisanju, umjesto da uzurpira religiju u ime umjetnosti, poklopila s potragom za Bogom „bez nimalo više proturječja nego što postoji između svjetla i njegova odraza”.
Izvor: America Magazine | Prijevod: Ana Naletilić
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.
Ovaj članak U kolikoj je mjeri Gustave Flaubert bio katolikom? se prvo pojavio na Bitno.net.
Go to Source
Author: Irena