Lažne vijesti, senzacije “na izvol’te” i namješteni skandali već su godinama na hrvatskom meniju. U zemlji gdje je povjerenje prema medijima luksuz, medijske prevare su za mnoge postale svakodnevica. Oni koji vjeruju svemu što pročitaju poznaju samo dva stanja: šok i nevjerica, dok ostali uz osmijeh promatraju cirkus koji traje desetljećima. Danas, kad informacije putuju brže od zdravog razuma, teško je razlikovati fikciju od čiste istine.
Zato je važno znati tko povlači konce, tko piše scenarij i zašto. Razumijevanje ove teme pomaže prepoznati stare trikove u novom ruhu. Ako ste ikad posumnjali da je vijest predobra (ili preglupa) da bi bila istinita, niste sami. Ova priča baca svjetlo na povijest domaćih medijskih prevara — od najglasnijih laži do zaboravljenih afera koje su još uvijek odlična zabava za sve koji vole malo sarkazma uz jutarnju kavu.
Od 90-ih do danas: Put medijskih laži i manipulacija
Medijski trikovi nisu rezervirani samo za tabloidnu zabavu; oni su mijenjali tokove povijesti i oblikovali svakodnevni život u Hrvatskoj. Od Domovinskog rata, mediji su često igrali dvostruku ulogu – informirali, ali i manipulirali masama, podgrijavali strahove, stvarali lažne heroje i demone. Pogledajmo najvažnije faze izgradnje ove, nazovimo je, “kulture obmane”.
Ratne vijesti i mitovi koji su formirali mišljenje
Tijekom Domovinskog rata mediji su često bili produžena ruka propagande. Umjesto provjeravanja činjenica, objavljivali su sve što bi “podiglo moral”. Tako su nastali:
- Lažni heroji i izmišljene pobjede: Ponekad su novine javljale o pobjedama koje se nikada nisu dogodile. Heroji s naslovnica su preko noći nestajali iz izvješća kada bi istina isplivala.
- Izravna cenzura: Vijesti o porazima i žrtvama jednostavno se nisu prenosile do publike.
- “Mi” vs. “oni” narativ: Manipulacijom je stvaran osjećaj ugroženosti i kolektivnog neprijatelja, što je dodatno homogeniziralo javno mnijenje.
Ove tehnike nisu bile samo hrvatski fenomen, no kod nas su ostavile duboke tragove nepovjerenja prema svemu što dođe iz novinskih redakcija. Detaljnije analize o tadašnjim etičkim izazovima dostupne su u radu ETIČKI IZAZOV Tiskovni mediji u Domovinskom ratu.
Politički pokrovitelji i pljuvači s naslovnica
Politika i novac uvijek su voljeli medije, posebno kada su mogli naređivati što se piše, a što se nikad ne smije spomenuti. Nakon rata, vlasnička mreža nad hrvatskim medijima postala je zamršena kao sapunica.
- Novinari pod pritiskom: Urednici su često dobivali jasne upute — što se može objaviti, a što je “opasno za sponzore”.
- Autocenzura kao svakodnevica: Da bi zadržali posao, mnogi novinari su birali šutnju umjesto sukoba s političkim pokroviteljima. Najpoznatiji slučajevi ostali su upisani u povijest – kad je, primjerice, tekst “nestao” iz tiska ili se tema o lokalnom moćniku nije smjela dotaknuti.
- Naručeni tekstovi: Određene teme i hvale nekih političara bile su “plaćene promocije”, a kritika konkurencije bila je standard.
Kako je naveo Telegram.hr, javni novac često se dijeli odabranima, dok ostatak medijske scene preživljava od senzacionalizma i poluistina.
Medijske afere koje su tresle naciju
Na hrvatskoj sceni nezaboravne su afere koje su na kratko “tresle naciju”, a onda brzo potonule u zaborav – barem u javnosti, dok su oni pogođeni posljedice osjećali godinama.
Evo nekoliko poznatih primjera:
- Lažne ekskluzive: Od “šokantnih priznanja” političara o kojima su kasnije rekli da su izvučena iz konteksta, do tobožnjih intervjua koji nikada nisu postojali.
- Podmetanja i mitomanija: Neki su mediji potpirivali nacionalne tenzije pričama o “tajnim planovima” i “izdajnicima”, bez ikakvih dokaza.
- Afera “nestali dokazi”: Poznato je da su fotografije i dokumenti nestajali ili “curili” kada je to nekome odgovaralo, stvarajući lažnu sliku stvarnosti.
Jedan od načina kako su se širile dezinformacije i laži bio je i kroz organizirana “huškanja”, kako se vidi i u analizi manipulativnih vijesti. Svaka afera donekle je potresla povjerenje u medije, a građani su s vremenom naučili da ni “službene istine” nisu uvijek ono što se čine.
Kroz sve ove faze ostaje isti uzorak: kad god osjete da gube moć, “veliki igrači” posežu za starim receptom – zbuni, zaplaši, podijeli. Povijest manipulacija nije samo priča o prošlosti, nego i podsjetnik koliko lako ljudi povjeruju u ono što žele čuti.
Clickbait, senzacije i lažne vijesti: Prevara za klik više
Internet je zadnjih 20 godina promijenio hrvatsko novinarstvo brže nego što Politika može promijeniti mišljenje. Portali su prešli s prodaje novina na prodaju pažnje – doslovno svaki klik znači novac. U takvom okruženju istina je često samo kolateral. Razvili su se clickbait naslovi, nasmijali nas do suza ili nas uvrijedili, a lažne vijesti postale su svakodnevna pojava. Prava istina često ostane po strani jer je bitnije tko će brže skupiti što više klikova.
Naslovi koji vrijeđaju zdrav razum: Dajte nekoliko brutalno smiješnih primjera clickbait naslova sa stvarnih portala. Objasnite kako i zašto klik privlači (ili odbija) čitatelja.
Nitko ne izmišlja kao što to rade hrvatski portali. Clickbait naslovi mogu zvučati kao da su ih smislili studenti na tulumu u tri ujutro:
- “Šok! Pogledajte što je ova baka pronašla u svojoj juhici – ostat ćete bez riječi!”
- “Nećete vjerovati tko se uselio kod Severine – ovo je pravi skandal!”
- “Svi Hrvati ovo rade pogrešno, a stručnjaci upozoravaju: Može biti kobno!”
- “Ona je postala milijunašica za jednu noć – otkrijte NJENU tajnu!”
Takvi naslovi idu na najniže ljudske porive – radoznalost i strah od propuštanja. Portali su svjesni da je ljudska pažnja limitirana pa sve mora biti „najveće“, „najšokantnije“ ili „neviđeno“. Nekad to naljuti čitatelja, ali klik je klik. Više primjera i analiza ovakvih naslova dostupno je u tekstu Clickbait naslovi u medijima i njihov utjecaj na stavove mladih.
Čitatelji nisu baš naivni, ali množina takvih naslova na naslovnicama portala nerijetko izaziva ili smijeh ili gađenje. Prvi kliknu iz dosade ili u nadi da će biti zabavljeni, drugi se jednostavno iznerviraju i pobjegnu glavom bez obzira. Svejedno, urednici zadovoljavaju Google Analyticsom.
Širenje laži preko društvenih mreža
Društvene mreže pretvorile su dezinformacije u traku koja ne prestaje. Facebook, Twitter (X), WhatsApp i slične platforme ubrzale su viralnost lažnih vijesti u Hrvatskoj kao što pelin ubija apetit. Dovoljno je da netko objavi “šokantnu vijest” i za par sati pola države komentira.
Prave laži — poput izmišljenih nestanaka djece, lažnih lijekova za sve bolesti ili lažnih prijetnji u školama — šire se brže nego istinite informacije. Klasični primjeri uključuju:
- Lažni nestanci: Poruke o “nestaloj djevojčici iz Zagreba” koja zapravo postoji samo na stock fotografijama.
- Čudesni lijekovi: Svakih par mjeseci netko „otkriva“ biljku koja liječi rak, gripu, i uredsku monotoniju bez nuspojava.
- “Ekskluzivne” izjave političara ili celebrityja: Izjave izvučene iz konteksta, ili potpuna izmišljotina – dovoljno je da netko napiše viralni tvit i igra može početi.
Ova igra skrivača između istine i laži, potpomognuta algoritmima koji favoriziraju angažiranost umjesto provjerene informacije, stvorila je stalnu paniku i sumnju. Ključni problem je što su lažne vijesti često viralnije od “dosadne” istine, što potvrđuju izvorni novinarski tekstovi, npr. Viralno novinarstvo i borba za klikove u Hrvatskoj.
Žrtve laži: od celebrityja do prosječnog Hrvata
Nijedna skupina nije sigurna od lažnih vijesti — ni poznate osobe, ni običan čovjek. Dovoljna je jedna lažna objava ili naslov da nečiji život postane cirkus.
- Celebrityji: Poznate osobe najčešće postaju meta izmišljenih afera. Danas “trudna”, sutra “skandalozno rastavljena” — često bez da su uopće dali izjavu ili su svjesni što se o njima piše. Šteta za imidž, ali i privatni život, je ogromna.
- Prosječni građani: Dovoljno je pojaviti se na “pogrešnom” mjestu u pogrešno vrijeme ili nekome stati na žulj, pa završiti u viralnoj priči. Ljudi su gubili posao zbog lažnih optužbi koje se kasnije pokažu neutemeljenima.
Lažne vijesti često dolaze do žrtava iz druge ruke: susjed šalje WhatsApp poruku, kolegica donosi “ekskluzivu” s Facebooka na pauzu, netko anonimno pokreće lavinu komentara na Twitteru. Reputacija, mentalno zdravlje i svakodnevni odnosi postaju kolateral. Analize taktika i štetnosti clickbaita i lažnih informacija u domaćem kontekstu nalaze se u Clickbait/mamilica: deset načina manipulacije kontekstom.
Zbog klime nepovjerenja, ljudi sve češće provjeravaju i najobičniju informaciju ili jednostavno odluče ne vjerovati ničemu. To ima težak efekt za društvo jer zadire u osjećaj sigurnosti, povjerenje među ljudima te – na dulji rok – perspektivu budućnosti.
Clickbait, senzacije i lažne vijesti nisu samo trivijalna zabava za dosadne popodneve. Posljedice mogu biti ozbiljne i dugotrajne, dok portali broje klikove i smišljaju još “originalnije” naslove.
Čudotvorna rješenja: Od građanske pameti do medijske pismenosti
Zadnjih godina pojavio se niz pokušaja da se hrvatski građani zaštite od medijskih prijevara, lažnih vijesti i viralnih obmana. Od energičnih fact-checkera, preko školskih radionica o medijima, do silno ozbiljnih zakona – pokušava se podići razinu otpornosti na gluposti. Neki projekti mogu se pohvaliti rezultatima, ali ni približno nema čarobnog štapića. Sve miriše na kombinaciju dobrih namjera, improvizacije i upornog ignoriranja pravih problema.
Fact-checkeri, watchdogovi i hrpa dobrih namjera
U borbi protiv laži na domaćoj sceni ističu se projekti poput Faktografa. Ekipa iz Faktografa i sličnih platformi svakodnevno raskrinkava lažne sadržaje, analiziraju političke spinove i sitničavo traže istinu u moreu poluistina. Oni su ti koji su razotkrili brojne “šokantne” laži o cjepivima, migrantskim valovima, pa i nepostojećim izjavama političara.
Uspjesi ovakvih projekata jasno su vidljivi:
- Brza reakcija na viralne neistine, osobito tijekom pandemije i izbora.
- Suradnja s društvenim mrežama na označavanju sumnjivih vijesti.
- Edukacija javnosti kroz razotkrivanje najpopularnijih mitova.
No, priča nije samo bajka. Ti isti fact-checkeri često su meta napada – od običnih hejtera do političara kojima nije drago vidjeti svoje laži raskrinkane. Nedostatak sredstava, mali timovi i stalni napadi čine njihov posao Sizifovim poslom. A najgore – oni koji najčešće upadaju na lažne vijesti najrjeđe čitaju njihov rad. Više o djelovanju i izazovima domaćih fact-checkera možete pročitati u analizi na portalu Medijska pismenost.
Medijska pismenost – nužna teorija, slaba praksa
Škole, udruge i poneki entuzijast redovito pokušavaju podignuti svijest o važnosti medijske pismenosti. Organiziraju se predavanja, radionice i Dani medijske pismenosti, gdje se tinejdžere uči razlikovati vijest od reklame i prepoznati clickbait. Hrvatska je vidjela stotine edukativnih aktivnosti, kako potvrđuje izvještaj o Danima medijske pismenosti: preko 270 događanja u čak 90 gradova.
Ali, stvarnost je ironija sama po sebi. Iako se stalno priča o potrebi za „jačanjem kritičkog mišljenja“, široke mase i dalje na Facebooku dijele sve što im zvuči dovoljno „skandalozno“. Medijska pismenost često ostaje mrtvo slovo na papiru; učenici odrade radionicu, zaborave već na hodniku, a odrasli ni ne znaju da tako nešto postoji.
Prava kriza nastaje kad se u stvarni život preliju online laži, a prosječan građanin u panici širi „provjerene informacije“ koje je čuo od susjeda. Više istraživanja o tome kako se Hrvatska (ne) snalazi možete vidjeti u studiji Medijska pismenost u Hrvatskoj.
Tko štiti novinare, a tko njihove džepove?
Zakonski okvir u Hrvatskoj formiran je da (barem na papiru) štiti slobodu medija, novinare i urednike. Postoje ozbiljni zakoni – npr. Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima – koji uređuju prava, odgovornosti i zaštitu. S korisnim ciljem: omogućiti slobodno izvještavanje, ali i odgovornost za izrečeno.
U praksi, međutim, novinari su često prepušteni sami sebi. Prijetnje, tužbe i politički pritisci nisu iznimka, već navika. Oni koji se usude pisati o moćnicima moraju računati na maratonske parnice, sudske zabrane ili gubljenje posla. Istovremeno, vlasnici medija (čitaj: oni s dubokim džepom) uživaju posebne povlastice i zaštitu. Ponekad zakoni više brinu o profitu i „miru u kući“ nego o novinarskoj slobodi.
Zašto je to problem? Kad novinar nije slobodan, javnost je slijepa – istina ostane zakopana, a laž cvjeta. Sve dok se neće ozbiljnije zaštititi novinare od tužbi i političkog zlostavljanja, medijske prijevare će ostati plodno tlo. Dublju analizu zakonskog okvira i njegove slabosti donosi dokument Analiza medijskog sektora u Republici Hrvatskoj.
U borbi protiv lažnih vijesti i manipulacija, Hrvatska koristi sve što može – ali prava rješenja još uvijek nisu ni blizu čudotvorna.
Zaključak
Šansa za poštenije medije u Hrvatskoj zvuči kao vječni oglas za posao: uvijek tražena, rijetko pronađena. U zemlji iskusnih prevaranata i umornih čitatelja, svaki pokušaj iskorjenjivanja laži djeluje pomalo kao “brzo kuhanje juhe bez kocke” — želja je tu, ali okusi ostaju sumnjivi.
Medijske prevare opstaju dokle god publika klikće na sve što je “šokantno” ili “ekskluzivno”. Niti će zakoni, niti watchdogovi moći sve popraviti dok se građani ne upitaju: čime ja punim svoj informacijski tanjur i zašto mi se stalno služi sumnjiva hrana?
Vlastita odgovornost počinje prvim klikom ili dijeljenjem. Dok se ne usudimo promijeniti navike, ostat ćemo taoci zabavno upakiranih laži i poluistina. Hvala što ste čitali — možda je vrijeme da kao publika dignemo letvicu, barem za klik više. Koja je vaša sljedeća vijest na meniju i zašto joj uopće vjerujete?
Leave a Comment